O dušo, je li to tvoj glas koji me pokreće opet u novom pravcu?
Rasplinuli su se snovi nekadašnji poput oblaka, ne ostavljajući ni traga na nebu.
O dušo, još jučer sam sjedila u hramu, pjevala ti pjesme i slušala riječi u tvoju slavu.
Zašto to više ne mogu?
O dušo, kuda plovimo? Do maloprije smo se veselili šarenoj dugi,
a sada je već nema i nebo mijenja boju. Tko zna što nam sprema?
O dušo, kako da znam da idemo u dobrom smjeru?
Moramo li baš sada ići kada se mrači?
O, dušo, jesi to ti koja me tjeraš dalje?
Je li nam odredište istina?
Mojim pitanjima nema kraja.
A tvoj odgovor je u mom sljedećem koraku,
kojeg, znam, neće spriječiti ni još toliko pitanja.
Ustajem i krećem,
jer kome je do sjedenja u hramovima, pjevanja pjesama i slušanja propovjedi,
kada si ti živa, budna i želiš nezaustavljivo ići svome odredištu,
svome domu – koji je tebi sve, a meni ništa.
Ali ko sam ja, ako nisam ti?
