Hodočasnik se penje na planinu, rano prije svitanja da bi izlazak sunca dočekao na vrhu.
Teško diše, osjeća bol u plućima i napor u srcu, dok se uspinje i suprotstavlja hladnoći i snažnom vjetru.
Gazi kroz snijeg.
Zašto je penjanje tako naporno? Zato što ima tijelo?
Zašto je tako puno ograničenja?
Zastajkuje i ponovno kreće. Penje se dalje.
Zašto se penje?
Ne, to nije tek jedna avantura. Nije samodokazivanje.
Svaki novi korak, svaki udah-izdah kao da odnosi dio nečega, dio njega u vjetar, u nepovrat. Slike iz prošlosti, film starog života briše se. Sve suvišno mora otpasti da bi bilo dovoljno energije za sljedeći otkucaj srca. Da bi otpor sljedećem koraku prema gore bio manji.
Ritam disanja se optimizira da bi bol u plućima pri unosu sve rjeđeg zraka bio što manji.
I misli se prorjeđuju, osjećaji minimiziraju, pažnja fokusira i intenzivira.
Kao da ide u susret nečem sudbonosnom, kao da ide u susret smrti.
Transformirajući se korak po korak, stiže na vrh. Sam, ali nije sam.
Ne narušavajući tišinu, vrh naseljavaju raskomadane statue bogova. Kao simboli neke zaboravljene stvarnosti koji još uvijek bdiju nad nečim. Taj susret odnosi hodočasniku i posljednji osjećaj težine sa srca. Dah mu se produbljuje i istovremeno smiruje s rastućim osjećajem slobode. Pridružuje im se u tišini, čekajući početak novog dana.
