Još uvijek ne mogu vjerovati
Da je sve bilo izmišljeno, zamišljeno,
krivo pretpostavljeno i beskrajno ponavljano.
Da je naraslo do velikih razmjera,
bez ikakvog korijena u stvarnosti i da sada nestaje.
Ne, ne nestaje, nikada nije ni postojalo.
Tko ne može vjerovati?
Um? Da je slobodan, da je oduvijek bio slobodan ne znajući to.
Da je patnja bila i jeste nepotrebna.
Da nema nikoga tko bi patio.
Da to samo misli i osjećaji protječu,
Da povremeno silovito ističu,
kao iz probušenog rezervoara,
u kojem ih je sakupljao lažni osjećaj identiteta – koji nestaje;
Koji ustupa mjesto novim osjećajima -
slobode, lakoće i uzbuđenja pred nepoznatim.
