Danas je prošla karavana pustinjom.
Vidjela sam ljude i deve pod prigušenim svjetlom zalazećeg sunca,
A onda još samo njihove sjene.
Onda je ostala samo pustinja.
Pustinja s velikim P.
Pustinja ne kao simbol pustoši i samoće,
već pustinja kao simbol prostranstva, neizrecive tišine i mira.
U kojoj pijesak apsorbira svaki zvuk i na kraju i zvuk disanja i otkucaja srca.
Prostranstva čije se dimenzije protežu toliko daleko da otvaraju novu dimenziju.
Ali ne vremena, već bezvremene sadašnjosti.
U kojoj i samo ništa nestaje.
Zauvijek.
Zauvijek do početka novog dana; sasvim novog.
copyright: Eloratea
