a sunce topi nove već u njihovu nastanku.
Snijeg je za mene uvijek bio tišina, ne samo bjelina ili mekoća, niti samo sjaj i ljepota, niti lepršavost i lakoća njegovih pahuljica.
Tišina. Kao suprotnost zvuku i događanju.
Kao ono u čemu oni nestaju prije ponovnog nastanka.
Kao zamrznuti u nekom trenutku vječne sadašnjosti da bi jednom opet bili odmrznuti u trenutku neke sasvim nove sadašnjosti.
Kao prekriveni čarobnim plaštem ispod kojega se odvija čarolija preobrazbe. Neuhvatljiva, jer je neočekivano jednostavna.
Tišina, tako obična i tako neprepoznata, čujem je kako doziva i vidim je kako domahuje kroz snijeg.
Tišina i snijeg - stari saveznici u obnovi života.
I sunce im se smije kako dobro i skoro neprimjetno obavljaju svoj posao.
copyright: Eloratea
