Vječno sada, ti me uvijek prihvaćaš,
bez uvjeta i potpuno,
kad' god se sjetim da vrijeme ne postoji.
U tvom je zagrljaju uvijek slobodno mjesto,
kad' god se umorna vratim vođena umom nepotrebnim bespućima u svim smjerovima koji obećavahu svjetlo i ljubav, na kraju tunela bez kraja.
Ali u tebi je sve drugačije.
Ti ne obećavaš ništa,
Ti ne vodiš nikamo.
A opet, nema ničega što bih htjela tražiti,
niti igdje gdje bih htjela ići.
Sve već jeste.
Nema potrebe za kretanjem,
kada se sve kreće oko mene – u tebi.
I svi putevi mijenjaju smjer - više ne vode od mene,
već meni - u tebi.
