možda oslijepljen i ponižen poput Samsona,
ali nikada uistinu mrtav, jer je besmrtan i
nikada uistinu bespomoćan, jer nekoć bijaše tako nadmoćan, skoro svemoćan.
I sada naoko mrtav, on samo spava. Zaboravljen od svih, on u tom snu skuplja ponovno svoju beskrajnu snagu iz svih dijelova svemira koji ga oblikovaše i svakog časa može sakupiti dovoljno da ustane u svojoj stravičnoj veličanstvenosti i poruši stupove svijeta za koje je okovan.
I dok sjedim na klupi groblja koje čini tako ugodnu oazu nad gradskom plažom u luci,
baš kao što je i smrt ugodno osvježenje i kontrast vrevi života,
kao da mu osjetim otkucaje srce. Možda ih u nekoj tajnoj vezi valovi mora pojačavaju?
I to je kao neki kratki znak za mene, podsjećanje na savezništvo, lozinka i mapa sljedećeg koraka, dalje u nepoznato.
copyright: Eloratea
